Novosti

Pjesma o pandemiji gripe

Muzej W. Churchill-a posjeduje poemu o pandemiji gripe iz 1890. godine zvanoj „Ruska gripa” koju je on napisao u dobi od 15 godina za vrijeme školskih dana u Harrow-u. Pjesma simbolično predstavlja osnovne karakteristike svih pandemija gripe: da se virulencija virusa najčešće smanjuje s vremenom i trajanjem pandemije; te da intenzitet prijenosa virusa opada u kasno proljeće i početkom ljeta.

Smatra se da je pandemija iz 1890. godine bila je šesta pandemija u tom stoljeću a svakako je i najbolje opisana. Njezine kliničke i epidemiološke karakteristike tipične su za virus influence tipa A. Pandemija je prvo prepoznata u centralnoj Rusiji iz koje se proširila u Europu, a vjerojatno je krenula iz Kine i jugoistočne Azije (za koje smatramo da je pradomovina svih novih humanih sojeva virusa influence). Pandemija iz 1890. godine imala je znatno nižu smrtnost od sljedeće pandemije „Španjolske gripe“ iz 1918/9. godine, pa iako je bila blagog do srednjeg intenziteta, pratio ju je veliki broj oboljelih i umrlih, što je dovelo do kolapsa većine javnih službi u Engleskoj i velikih šteta u ekonomiji. Poštanski promet bio je blokiran više tjedana, a željeznički promet bio je prekinut. 1890. godine engleski premijer bolovao je više tjedana, a 1891. godine i Parlament je prestao s radom. Smatra se da je širenju pandemije pogodovao loš sustav zdravstvenog osiguranja koji u to vrijeme ljudima za vrijeme bolovanja nije isplaćivao naknade, a vrlo su lagano mogli ostati i bez posla u slučaju ostanka kod kuće.
Pandemije gripe opisane su u povijesti od doba Hipokrata i periodično se ponavljaju, a od zadnje je prošlo više od 40 godina, Pandemija „Ruske gripe“ iz 1890. godine na najbolji način pokazuje koje su posljedice kada ne postoje definirane javnozdravstvene smjernice i detaljni planovi za slučaj pojave pandemije.

V. Draženović, dr.med.


Gripa

Oh, kako reć’ što zbilo se tad,                                        Sad Europa stenje na sav glas, 
kako pren’jet’ sav taj jad?                                               pod nebom sivim ne osta ni pas. 
Istok bolest posla                                                            Nesta pjesme i plesa. 
iz Kine daleke                                                                   I pošast nastavi svoj napad 
do Arabije pjeskovite.                                                      svakim danom sve dalje na zapad.
Samo smrt osta.                                                              U Francuskoj proplakaše nebesa!                       

Preko sibirske ravnice puste                                          Lijepa zemlja hrabrih Gala
gdje bacaše u lance Ruse                                              shvati da bolest nije šala
prođe zlo i ostavi trag.                                                      i pred dušmanom ljutim klekne
Kradom se sakri,                                                              čija hladna ruka i oštar žalac,
a nebo nadvi                                                                      otrovan dah i bolan udarac
mrtvački zrak.                                                                      svaki grad urekne.

Oprži vrhove Urala                                                             U luci Calais bolest stade,
i pade svaka nada, velika i mala,                                   gdje svaki Francuz na koljena pade,
da bit’ će spasa.                                                                i zapr’jeti otoku slobode.
Polako, al’ sigurno jeza stiže                                           Ni Nelson sâm pomoć’ ne bi znao,
stravu gradom diže                                                            ‘ko bi đavla zauzdao.  
i raste svakog časa.                                                           Pomozi, Gospode!

U Moskvi dičnoj i ponositoj                                               Al’, gle, otac Neptun dobi rat,
gdje Napoleon izgubi boj                                                  nevolju iz pakla ukroti u kasni sat,
uze bolest maha.                                                                slomi je na paklenom putu.
Bogato, siroto, staro, mlado,                                            Iako La Manche već prođe
sve pade jednako.                                                              i na sam rub Europe dođe
Osta svak’ bez daha.                                                          ubi more guju ljutu.

Za spas ne pitaj mećavu ni poplavu,                              Mada otme mnoge živote,
ne mogaše svladat’ silu.                                                   na selu i u gradu učini grozote,
Ne štedeć’ čovjeka ni beštiju,                                           otkuca joj smrtni čas.
zlo hladno i oštrih osti                                                        S proljećem javi se nada
utjera strah u kosti                                                              (blagoslov nam Bog dade tada),
i pohara Rusiju.                                                                   obala naša nađe spas.

Ljupki Alsace i sjetna Lorena                                            Bože, čuvaj ovo sveto tlo.
padoše u zaborav vremena.                                              Nek’ rat ni pošast ne čine više zlo.
Mnogi Kelt                                                                             Slomi pakla moć
oboli od zla proždrljivoga                                                    i čuvaj nam zemlju u miru
koje ne boji se ni samog Boga                                         na čast onih što za nj’ umiru
i jurne dalje u sv’jet                                                              svaki dan i noć.

Winston Churchill, 15 god, Harrow School
Adaptirala i prevela Ana Kovač uz sugestije V. Draženovića